Razlika između Optičkih i Invazivnih Senzora za Merenje Glukoze

Merenje nivoa glukoze u krvi je od suštinske važnosti za osobe sa dijabetesom i one koje prate svoje zdravlje. Tehnologija merenja glukoze se razvila kroz decenije, nudeći različite metode koje se mogu svrstati u dve glavne kategorije: optičke i invazivne senzore. U ovom blog postu, detaljno ćemo objasniti kako ove tehnologije funkcionišu, njihove prednosti i mane, te vam pomoći da bolje razumete koju metodu merenja glukoze da odaberete.

Optički Senzori

Optički senzori koriste svetlosne talase za merenje nivoa glukoze u krvi. Ova tehnologija se oslanja na princip fotopletizmografije (PPG), gde svetlost prolazi kroz kožu i meri refleksiju svetlosnih talasa koji se vraćaju iz tkiva. Promene u refleksiji svetlosti mogu ukazivati na koncentraciju glukoze u krvi.

Kako rade optički senzori?
  1. Emitovanje svetlosti: Optički senzori emituju svetlost (obično u crvenom ili infracrvenom spektru) kroz kožu.
  2. Refleksija i apsorpcija: Deo svetlosti se apsorbuje u tkivima, dok se deo reflektuje nazad.
  3. Detekcija: Detektori mere količinu reflektovane svetlosti. Na osnovu promena u refleksiji, algoritmi procenjuju nivo glukoze u krvi.
Prednosti optičkih senzora:
  • Bezbolni: Ne zahtevaju ubode iglom, što eliminiše nelagodnost i rizik od infekcija.
  • Neprekidno praćenje: Mogu omogućiti kontinuirano praćenje nivoa glukoze, pružajući korisnicima stalne informacije.
  • Lakoća korišćenja: Jednostavni su za upotrebu, često integrisani u pametne satove ili narukvice.
Mane optičkih senzora:
  • Preciznost: Merenja mogu biti manje tačna u poređenju sa invazivnim metodama, posebno kod osoba sa različitim tonovima kože ili prisustvom tetovaža.
  • Ograničenja u pouzdanosti: Faktori kao što su pokreti tela, znojenje i spoljašnja svetlost mogu uticati na tačnost merenja.

Invazivni Senzori

Invazivni senzori uključuju fizički kontakt sa krvlju putem igle ili senzora koji se ubacuje ispod kože. Ovi senzori direktno mere koncentraciju glukoze u krvi ili međustaničnoj tečnosti.

Kako rade invazivni senzori?
  1. Ubacivanje senzora: Mali senzor se ubacuje ispod kože, obično u masno tkivo.
  2. Reakcija sa glukozom: Senzor reaguje sa glukozom u međustaničnoj tečnosti, što izaziva elektrohemijsku reakciju.
  3. Električni signal: Elektrohemijska reakcija proizvodi električni signal koji se pretvara u podatak o nivou glukoze.
Prednosti invazivnih senzora:
  • Visoka preciznost: Direktno merenje glukoze u krvi ili međustaničnoj tečnosti pruža tačnije rezultate.
  • Kontinuirano praćenje: Mnogi invazivni senzori pružaju stalni monitoring, što je korisno za osobe koje trebaju detaljno praćenje nivoa glukoze.
Mane invazivnih senzora:
  • Nelagodnost i bol: Proces ubacivanja senzora može biti neprijatan i bolan za neke korisnike.
  • Rizik od infekcija: Postoji mogućnost infekcija na mestu ubacivanja senzora.
  • Održavanje: Senzori obično zahtevaju redovno održavanje i zamenu, što može biti nezgodno i skupo.

Koju tehnologiju odabrati?

Izbor između optičkih i invazivnih senzora zavisi od individualnih potreba i preferencija. Optički senzori su idealni za one koji žele bezbolno i jednostavno praćenje, dok su invazivni senzori pogodniji za korisnike koji zahtevaju visoku preciznost i ne smeta im nelagodnost ubacivanja senzora.

Zaključak

Tehnologija merenja glukoze je značajno napredovala, nudeći korisnicima opcije koje odgovaraju različitim potrebama. Optički senzori pružaju komfor i jednostavnost, dok invazivni senzori nude veću tačnost i pouzdanost. Bez obzira na izbor, oba pristupa imaju ključnu ulogu u upravljanju zdravljem i pružanju vrednih informacija korisnicima.

Za više informacija o pametnim satovima i tehnologijama za merenje glukoze, posetite našu platformu www.conceptmango.rs i pronađite uređaj koji najbolje odgovara vašim potrebama.